U tom trenutku
sve utihne.
Osjeća samo bilo
što tuče, tuče.
Pred njim alka.
Pred njim godine
jahanja, treniranja.
Pred njim težnja
da ostvari, nedostižno.
Konj u punom trku.
Uzde u jednoj
a koplje u drugoj ruci.
Zazivlje Gospu.
Stišće zube,
vikao bi, ne smije.
Odjeknu sraz metala.
Rasprsnut će se.
I tada, prasak oduševljenja.
Prvo se javljaju boje,
sve kipti koloritom.
Muzika, skandiranje,
trag baruta na nebu.
Oštri odsječeni pogledi.
Alka pada na zemlju.
Koplje leti momku.
Plima radosti obgrljuje ga.
Zovu ga. Tapšaju konja.
A on, ponovno i ponovno,
trči u sebi tu alku.
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Povezano
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
