Posijala sam sjemenke ljubavi
i sada gledam rascvjetane čaške.
Spremam se dočekati bol,
suzdržati dah, biti nijema,
disanjem javljati da živim.
Strojevi će brojati otkucaje srca
a kapi života klizit će mi u venu.
Ovisit ću o brižnom osmijehu
žena, mekih i nježnih ruku.
Ljubav cvjetova ljudskih duša
nosit će me iz maglenih koprena,
stegnutih vilica, zasječenog vrata.
Omotat će se oko mene,
prijanjati uz kožu, mirisati
iskonom nepatvorene privrženosti.
Danas mi trebaju plodovi
onog što sam godinama sijala,
plodovi ljubavi.
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
