Moja dva sina
su dva jelena vita,
dva medvjeda mrka,
dva orla sura,
dva dorata crna.
Moja dva sina
nisu više mladunčad
što se kriju iza majke,
već su oni sada ti,
čijoj zaštiti se utičem.
Moja dva sina
su svakodnevna ljubav.
Od nježnog poljubca u ruku,
do meko izgovorenih riječi,
i onim, slatkim dodirom duša,
očitanim večernjim SMS-om.
Moja dva sina
dišu skupa s menom
i sada kad razgovaramo očima
svjesna sam, više nego ikad,
da imam dva sina.
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
