Nema je više.
Na mjestu gdje je godinama rasla,
samo odsječena praznina.
Kada umre poznato nam lice,
u mozaiku života,
jedan kamenčić prestane sjati.
Zamuti se i lagano pulsirajući, utihne.
Što je s drvećem?
Da li je ono samo puka dekoracija
naše svakodnevice ili…?
Žalosne vrbe nema više.
Svjedočila sam njenim mjenama.
Pupanju, listanju, igri lahora u granama,
titranju lišća i njegovom izdisaju,
i snijegom prekriveni san krošnje.
Ne znam zašto su je odsjekli.
Kao i kad nam umre netko drag,
uvijek je to prerano, teško.
Ostaju fotografije, riječi u pjesmama
i saznanje da šum njenih podatnih šiba,
zauvijek je, utihnuo u meni.
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Povezano
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
Nema je više.
