Diraš me plavom ljepotom irise.
S tobom se uspoređuju
kristali jutarnjih svitanja,
ogledalo planinskog jezera,
vodopijin cvijet na Karpatima,
more, more u tihom snatrenju,
pokrivač azurnih sanja,
šljive orošene rosom djetinjstva,
i moja modra svilena haljina.
Imam te u sebi.
Nosim u kamenu prstena.
Milujem vrat tvojom maramom
i osjećam svu dubinu mira
koji mi ulijevaš,
plavi irise…
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Povezano
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
