Eh, da mi je galeb biti!
Letjeti, letjeti
na kresti vala predahnuti.
Tamo gore, u visine stremiti.
Krilima se oblaka dotaći.
Glasnim krikom
svojem jatu kliktati.
U modre dubine roniti.
Srebrnu ribu Suncu pokazati.
Brazdu bijelog jedrenjaka pratiti
S vjetrom ga u leđa gurati.
Eh, da je meni galeb biti!
Prostranstva u sebi zadržati..
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
Eh, da mi je galeb biti!
