U blizini željezničkih postaja
postavljene su stare lokomotive.
Crne se te gvozdene mašine
i čini ti se da čuješ kako fućkaju.
Pokreću se veliki kotači.
Isprva tromo, polako a zatim
se okreću sve brže, brže i brže.
Oči ložača veselo svjetlucaju.
Moja lokomotiva zastaje
na svim onim postajama,
gdje šarene cvjetne glavice,
tvore potku mozaika krajolika.
Maslačak, tratinčica, vodopija,
podbjel, plućnjak i kockavica
uvijek su razlog zaustavljanja
i predaha, u ljepoti trenutka.
Punim tu parnjaču svim onim
što će me vući naprijed.
Uporno ponavljam pjesme, pišem,
razmjenjujem riječi, tražim ljubav.
Umjesto crnog ugljena i dima
moju lokomotivu pokreću boje,
smirenost moslavačke ravnice,
i nježnost, draga nježnost bliskih.
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Povezano
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
U blizini željezničkih postaja
moćna lokomotiva Jaca, zaista šteta što tako malo ljudi svraća ovdje u tvoj mir i ljepotu..
Ima ih, ima Darko. Bitno je da nekoga dotaknu moje riječi. Malo sam i sama kriva jer nedovoljno ažuriram stranicu. Moram to popraviti…