Desnom rukom zamahnem
a nogu savinem u koljenu.
Lijeva ruka i noga
ispružene su uz tijelo.
Tako se svake večeri
otiskujem u modrinu snova.
Klizim među travkama,
izvijam vretenasto tijelo
a meduze su mi svjetiljke.
Plivam od Suska, Cresa, Visa
pa sve do obale daleke Palagruže.
Zalutala sam.
Negdje sam među Jordanovim platnima,
prelazim iz odaje u odaju,
bez vrata, prozora, namještaja.
Žene u prljavobijelim haljinama
s čipkastim suncobranima
i muškarci s visokim cilindrima,
izmiču mi pred očima.
Nijemo prolaze, kao da netko nevidljiv
premješta njihove figure.
Sanjam li ja to te beskrvne svijetove
dok me moja plava postelja
čeka u okrilju spilje na Biševu?
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Povezano
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
