Ima u mirisu đurđica
nešto od dobrote čovjeka.
One njegove bjeline, mira,
potrebe da suosjeća.
Dok u maloj posudi,
između velikih listova,
proviruje par stapki
bijelih, bijelih zvončića
opoj njihov, uvlači se
u sve kutke prostora i čula.
I dobrota čovjeka miriše.
Sam on, gotovo je nije svjestan.
Riječi što ih izgovara,
dodir koji taži nemir,
otvorenost duha koji prihvaća,
vanjski su odrazi
đurđica u njegovoj duši.
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
Javorka Pangerčić 