Nije mi žao cipela
umrljanih blatom, mokrih nogu,
klizave trave, do dođem
nadomak cvjetova
Uz stare ruševne kuće
u kojima već odavno
nitko ne stanuje,
polomljena su debala voćaka,
o kojima nitko ne brine.
Priroda to ne zna.
U proljeće okiti svaku
voćku tisućama cvjetića.
Odjene ih nebeskim skladom
anđeoskih drhtavih košuljica.
Cvijet i ja smo jedno.
Pupamo, cvatemo, osipamo se
i sutra, prekosutra
ostati će samo stihovi
a možda i njih vjetar odnese.
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Povezano
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
