Moje plavo je u potočnicama,
zumbulima i kalničkim zvončićima.
Safiri u paperju trave.
Nadam im se, dočekujem ih.
Spremam pehare bistre vode
i plavo i ja postajemo harmonija.
Tvoje plavo nema kraja.
Ono je u tebi. Hropće, uzdiše,
šumi, valja, talasa, uspavljuje…
Vjenčan si s morem
zavjetom od soli, joda
i lustre što neumorno bljeska.
Pišemo pjesme tom plavom.
Ja i ne znam o ničem doli o cvijeću
a ti da i hoćeš
od mora ne možeš pobjeći.
Samo mojih cvjetića-pjesama je malo
a tvoje ribarske mreže
otežale su od morskih oda.
Očima boje plavog zumbula
gledaš me kako se kupam
u moru dragosti tvojih riječi.
Ti i ja snažno vezani
u Modugnovom plavom.
Sviđa ti se?
Sviđa mi se Učitavanje...
Povezano
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
