Kažu mi: Ne daj se! Bori se!
A ja zasučem rukave,
pokazujem nabrekle mišiće
i svima glasno odgovaram:
Ne dam se. Ja sam sumo borac.
Na tvrdom tatamiju
gledam protivnika u oči
a on poskakuje, čas naprijed,
čas nazad, pa odskoči u stranu.
Vrebam ga, jer ja sam sumo borac.
Ponekad me uspije dohvatiti.
Stisne mi vrat silovito, grubo
a ja gledam kako da se izvučem.
Zato puno jedem da budem jaka
jer u meni vrije krv, sumo borca.
Ma, što mi ustvari mogu
ti rarozi, hlapovi, grancigule,
škampi i malešne kozice?
Ništa! Pojest ću ih na buzaru.
Jer ja, ja sam sumo borac.
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
