Lako je pjesnicima u proljeće.
Vizure su im pune jasnih boja
malenih cvjetova, vjesnika nadolazećeg.
Tko će prvi obznaniti se Suncu?
Visibabe, šafrani, jaglaci ili šumarice..
Razmiliti će se pjesnici livadama,
pridružiti pčelama i bumbarima,
zavodljivo poigravati s leptirima,
šuškati među travkama s mravima.
Pjesnici će se opijati mirisima zumbula,
pjevati u rano jutro sa ševama,
grliti se s mladicama breza i javora,
razgolititi se pred plavetnilom svoda.
Krv će njihova strujati poput sokova
što nadiru iz uspavanih dubina.
Pjesnici žude za ljepotom koja nadolazi.
Nisu i ne mogu biti ravnodušni.
Ja sam pjesnik, i ti si pjesnik.
Toliko je puno pjesnika oko nas.
Proljeće nas je probudilo, ujedinilo
da ispjevamo himnu njegovom dolasku.
Eheeej proljeće, tu smo! Dobrodošlo!
Lajkaj ovo:
Lajk Učitavanje...
Srodno
O autoru Javorka Pangerčić
Pjesmama treba udahnuti život. Ne smije ih se ostaviti da
budu mrtvo slovo na papiru. Pjesme treba govoriti, ponavljati,
učiti ih napamet, razmišljati o riječima i naglašavati ih. S pjesmom
se treba družiti. Biti s njom od jutra do večeri. Pjesmom upotpunjavati vrijeme čekanja. Pjesme su tu da se daruju, razveseljavaju,
tješe i uzvisuju. Pjesmom dodirujemo onog drugog i pronalazimo
stihove koje su mu u tom trenutku najpotrebniji. Pjesma je most
od riječi koji povezuje dvije obale osobnosti. Posvetiti nekome
pjesmu, znači dati mu dio sebe, pri tome govoreći o onome kome
je pjesma namijenjena.
Neka me ljudi prepoznaju po pjesmama. Neka im se pri
govoru stihova zacrvene obrazi. Neka zasuču rukave i pokažu nakostriješene dlačice podlaktice, nakon odslušane pjesme.
Moja pjesma postaje vaša i kroz izgovorene riječi, bivamo
povezani. Ja koja dajem pjesmu i vi koji je prihvaćate.
